Prošli smo jedan težak dan. Jednu tešku noć. Malo je onih Kakanjki i Kakanjaca koji u svom životu nisu prošli putem kroz Donju Jablanicu. Kataklizmičan događaj u ovom mjestu, za veoma kratko vrijeme u gluho doba noći, odnio je ljudske živote i uništio je dobra koja su nastajala godinama, decenijama, pa i cijelo jedno stoljeće. Trebalo je samo nekoliko minuta, nekoliko desetina minuta da se ugase životi koji su trajali godinama, desetinama godina. Samo sat ili dva je trebalo da se unište cestovne i saobraćajne komunikacije podizane, usavršavane, modernizirane, utvrđivane, održavane još od kraja XIX i cijelo XX stoljeće… Za tragediju, za katastrofu, za iznenadnu smrt tako malo treba. Da li se moglo pretpostaviti stradanje ovolikih razmjera? Nije. Da li se moglo zaustaviti? Nije. Da li su se posljedice mogle umanjiti? Jesu.
U novom teškom danu, spasioci, jedinice Civilne zaštite, mašine, oprema, hrana, voda, struja, telefonske veze još nisu stigle u naselja koja su odsječena klizištima, odronima, vodenim bujicama…
Prebacim ovu sliku, u kakanjska naselja. Vidim Doboj pod vodom, Karaulsko polje također, vidim odsječeno Zagrađe, Brnj je pod naslagama mulja i blata, brana na Ribnici nije izdržala poplavljen i odsječen Donji Kakanj, zaplavljen i Ribnicom i Bosnom. Strah me dalje zamišljati slike koje liče na one iz Hercegovine, a moguće su.
Evo gledamo ono zašto smo mislili da je nemoguće.
Viši i niži nivoi vlasti
Jučer nas je zaobišao plavni val sliva rijeke Save od Sarajeva do Zenice. Puno se toga uradilo poslije 2014. godine na području Kaknja, uglavnom na obalama Bosne. Do juče sam bio siguran da će obaloutvrda za Karaulsko polje i Povezice biti dovoljna zaštita. Od juče ne mislim tako. Od juče razmišljam o nadležnostima i zakonima. Razmišljam o tome, kako često čujemo da je za neko stanje i neku pojavu, u našoj ulici, na našoj obali rijeke odgovornost i obaveza na višim nivoima vlasti, na agencijama, javnim preduzećima i ustanovama kantonalnog i federalnog nivoa. Toliko smo puta to čuli i pročitali da ne mogu ne misliti o tome.
U praksi, vidjeli smo da su jučer ujutro, na obalama Bosne u Kaknju prvo intervenirali mašinama i drugim materijalnim sredstvima ljudi iz naše Civilne zaštite. Jesu li prekršili zakon, zato što je nešto u nadležnosti viših nivoa vlasti? Hoće li zato odgovarati ili će biti pohvaljeni ili će se sami hvaliti da nisu čekali na više nivoe? Zato, neka od danas sve nadležnosti u zaštiti i sigurnosti stanovništva i materijalnih dobara budu jednake za sve nivoe vlasti. Šta god da se desi, prvo će intervenirati naše službe.
Hvala Bogu. Kod nas nije bilo kao u Konjicu, Jablanici, Kiseljaku, Kreševu, Fojnici. Eh, da je zaobišlo i njih.
Nauka, politika i urbanizam
Zato po drugi-treći put čitam šta profesor i dekan Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu (PMF UNSA) Nusret Drešković govori o uzrocima katastrofalnih poplava u dijelovima Bosne i Hercegovine. Istakao je da se posljedice prirodnih katastrofa mogu ublažiti, kako je izjavio za Klix.ba, samo vrlo preciznim urbanističkim planiranjem, ali da je to nešto u čemu smo potpuno zakazali.
– Oni čiji bilbordi vise i koji se kunu da će donijeti boljitak to uopće ne primjećuju i o tome nemaju pojma. Nije kvalitet života u Sarajevu samo u pravljenju zgrada i parkova.
Građanima je poručio da kao zajednica uopće ne vodimo računa o tome šta su naši primarni interesi:
– Primarni interes je infrastruktura i znanja koja su fokusirana na zaštiti stanovništva i materijalnih dobara od ekstremnih vremenskih stanja koja će biti sve gora. Vidite da već u oktobru počinju poplave. Sjećate li se majskih poplava iz 2014. – nismo naučili lekcije. Situacija je ista – političari se bave sobom i svojim interesima, a zaboravljeni su interesi građana.
Kako je naveo, političari misle da samo oni trebaju donositi odluke, a da se ne konsultiraju s institucijama koje to znaju, pa da samo provode smjernice tih institucija:
– To je ključni problem koji sam identificirao u 30-godišnjoj naučnoj karijeri. Političari još ne shvataju da su servis građana. I dalje misle da su potpuno samostalni u načinu donošenja odluka, onako kako oni misle. To je primitivizam i zabluda čiju cijenu plaćamo posljednjih 30 godina.
Šta bi bilo da je u Kaknju bilo kao u Hercegovini? Šta bi bilo da je bilo gdje u Visokom, Zenici, Goraždu, Tuzli, Foči, Banja Luci, Bugojnu, Trebinju, Donjem Vakufu, Jajcu … bilo gdje… Šta bi bilo da se to nevrijeme sručilo na ove gradove, njihove stanovnike, mjesta, naselja? Bile bi iste ili slične posljedice.
E, ima sad ona što svi kažu kad se brane, – Nemoj ti meni šta bi bilo kad bi bilo? Posebno politikanti koji znaju samo za demagogiju. E, to je naš problem. Poslušajmo nauku, poslušajmo profesra Dreškovića i posljedice prirodnih katastrofa možemo ublažiti.
Neka se niko ne bavi mišlju da prirodne katastrofe i njihove posljedice može spriječiti. I jučer smo u Kaknju dodatno utvrđivali neka kritična mjesta, koja smo već ranije preventivno i kao iskustvo iz 2014 godine već utvrdili. Je li se to radilo napamet? Na osnovu iskustva? Na osnovu egzaktnih pretpostavki i proračuna? Ne znam da smo angažirali nauku da nam predloži urbanističkim planom razvoj i gradnju na području općine kojim se mogu zaštiti posljedice katastrofe koje nam se mogu dogoditi i koje su se dogodile 2014. ili poslije Zlokuća 2001. godine – kada je uništeno 35 kuća zbog klizišta.
U svakom slučaju znaju političari da im nauka treba. Kad im treba, za vlastiti interes koriste je. Kad im treba za građanski interes, e onda vrijeme prolazi, a život teče ili se ruši po inerciji.
