Jutro na Dan kada je otišao Dinko

Ni jučer, ni sinoć, ni ovih dana nisam razmišljao o komandantu Trećeg manevarskog bataljona. Jutros, budim se, otvaram oči i poslije jutarnje zahvale Milostivom, ko zna iz koje dubine razuma ili možda duše budi se i memorisana misao:
– Na ovaj dan je otišao Dinko.

Oživljavam sliku nastalu prije sedam godina. Otvaraju se vrata stana. Čujem odlaganje obuće. Korake kroz dugi hodnik. Znam, ulazi naš sin i u dnevni boravak unosi vijest, koja prolazi duž Male i Velike ulice Kaknja:
– Dinko imao infarkt. Izgleda nije preživio.

Riječi su odzvanjale, teško i prodorno. Odbijale se od zidova. Ustanem, pogledam s jedanaestog sprata. Vidim i Malu i Veliku ulicu, grad živi, a prvo sam pomislio – Sve je stalo. Dinko, komandant, nije više s nama.

Sjećanja su počela teći. Slike Kaknja s početka rata… Slike Sarajevskog i Vozućkog ratišta, susreti na Ponijerima i u Semizovcu, poslijeratno uređenje sportske dvorane, marševi tragom oslobodilaca Kaknja, okupljanja i druženja boraca Trećeg manevarskog… I onda opet, negdje iz dubine duše osjetim težinu riječi koje sam čuo kao da sam i sam izgubio bitku… Dinka nema. Još juče izražavao je zabrinutost za saborce, za starješine koji se istražuju i sumnjiče za časnu borbu kao da je najveći grijeh… Da li ga je ta briga ili ta bol ubila?

Danima su njegovi saborci osjećali težinu ove spoznaje kao da su i sami izgubili bitku.
I tako, prošlo je sedam godina. Znam, nisam jutros bio jedini koji se budio sjećanjem na Dinka.

Toga jutra, decembra 2017, kao i ovog, dok je tišina ispunjavala stan, i svakog 30. decembra shvatimo, ostala su sjećanja i priče koje trebamo ispričati – o Dinkovom životu, životima njegovih saboraca i o ljubavi s kojom su branili domovinu.