Naše priče: Senđana Mehinagić, uporna i predana inženjerka rudarstva radi u jami Rudnika Kakanj

Rudarstvo u Kaknju egzistira još od davne 1902. godine. Misija je svih ovih godina ista – kopati „crno zlato“ i prevoziti ga na površinu kao sirovinu za proizvodnju električne energije. Uslovi rada u podzemnoj eksploataciji značajno su se promijenili, konjsku vuču i ručno kopanje zamijenile su mašine, ali rudarski posao ostaje jedan od najtežih i njime se uglavnom bave muškarci. Na Pogonu Haljinići Rudnika Kakanj trenutno je zaposleno osam žena, a samo tri rade na zadacima koji zahtijevaju spuštanje u jamu.

Jedna od njih je Senđana Mehinagić, koja se prijavila na nedavni javni poziv za prijem rudarskih inženjera u Rudniku Kakanj. Nakon provedene konkursne procedure i pozitivnog mišljena Komisije za prijem, uprava Rudnika na čelu sa direktorom Isom Delibašićem pružila joj je priliku za zaposlenje.

– Moj rahmetli otac je radio u našem Rudniku. Izgubio je život kao šehid u proteklom nesretnom ratu. U trenutku njegove pogibije, ja sam imala svega dva mjeseca. Majka me othranila, borila se da od mene napravi prvo čovjeka, pa onda sve ostalo i velika joj hvala na tome. Završila sam srednju elektrotehničku školu i odlučila da upišem Rudarstvo u Tuzli. Bila sam svjesna da je to težak poziv i da ga uglavnom biraju muškarci. Međutim, smatram da žene tu fizičku inferiornost u odnosu na muškarce mogu nadomjestiti mentalnom snagom, upornošću i predanošću poslu“, započinje svoju priču Senđana.

Po završenom fakultetu, svoj radni angažman je započela u privatnim firmama gdje je stekla i prvo radno iskustvo. Ovo je bio drugi put da se prijavljuje na konkurs za prijem u Rudnik Kakanj.

– Završila sam Rudarstvo i željela sam nastaviti očevim stopama i raditi u Rudniku Kakanj. Nakon što sam diplomirala, Rudnik je raspisao konkurs za prijem rudarskog inženjera pripravnika. Prijavila sam se i po završenoj konkursnoj proceduri bila prva po broju bodova. Međutim, tada je Vlada Federacije BiH donijela zaključak kojim se zabranjuje prijem zaposlenika u rudnike i nalaže poništavanje započetih konkursa, tako da narednih pet godina nije bilo prijema visokoobrazovanih kadrova.Rudari su kao jedna porodica. Složni, pošteni, hrabri i spremni da pomognu jedni drugima kada je to potrebno, a pomoć i podrška kolega su svakom poslu bitne. Znanje koje se stekne kroz školovanje mora se znati iskoristiti kroz radni angažman. Na Pogonu Haljinići trenutno radi pet rudarskih, tri elektro i dva mašinska inženjera te jedan inženjer geologije. Iskustva u rudarskom poslu na tom mjestu sigurno ne fali.

Senđana nam o tome kaže:

– Potičem iz rudarske porodice, tako da sam znala o kakvom se profilu ljudi radi. Radni kolektiv me lijepo prihvatio i brzo sam se uklopila. Zahvalna sam kolegama na pomoći i podršci. Oni svoje znanje rado dijele s nama mladim inženjerima.

Na kraju razgovora, osvrnuli smo se i na opasnosti rudarskog posla te na odnos komorata prema ženi u jami:

– Prijatelji mi najviše postavljaju pitanja o jami. Je li strašno, opasno, kako se ja osjećam i slično. Tokom studija, išli smo u obilazak jame u Rudniku Kreka. Ni tada nisam osjećala strah. Jama je naselje pod zemljom i u svakom njenom dijelu se radi. Rudari se vole šaliti, ali kada s kolegama dođem u obilazak na njihova radna mjesta jako su obzirni prema meni. Ima tu i starijih ljudi koji imaju i po 20 i više godina od mene, ali me poštuju i cijene.
Senđana Mehinagić je rođena 12.08.1992. godine. Osnovnu i srednju elektrotehničku školu završila je u Kaknju, a Rudarsko-geološki fakultet u Tuzli. Supruga je i majka jedne djevojčice.