“Zar ćeš jadan kod toliko škola u Sarajevu pustiti dijete da ide u bijeli dunjaluk?” ljutito je mom ocu prigovarala Advija, njegova mati, a moja Baba kad je čula da ću ja ići u Beograd da se upišem na fakultet. Bijeli dunjaluk je za moju Babu bio neki daleki nepoznati svijet, nešto što je teško, mučno, mračno i opasno, pa meni, tada golobradom osamnaestogodišnjaku nije bilo jasno zašto je Baba taj svijet, odnosno dunjaluk, zvala bijeli. Ja sam tada taj nepoznati svijet zamišljao kao neko lijepo čarobno mjesto, mjesto na kojem je nebo plavlje od plavog, na kojem je trava uvijek zelenija, a sunce je uvijek žarko i na dohvat je ruke. Za mog oca, koji je jedini u našoj porodici radio za platu, bilo je mnogo prihvatljivije da se upišem na neki fakultet u Sarajevu, jer je to bilo mnogo bliže i samim tim mnogo jeftinije. Baba je govorila mom ocu da će me izgubiti ako me pusti da u tim godinama odem od kuće.
“Otuđit će ti se tamo u tuđoj zemlji, zaboraviće ko je, šta je, odakle je,” govorila je Baba. “Neće bona mati, sve je to ista, naša zemlja Jugoslavija, a Beograd joj je glavni grad,” pokušavao je otac da edukuje i tako smiri svoju mater koja je, iako nepismena žena, sve to što otac govori znala, ali se nije mogla pomiriti sa činjenicom da bih ja, koji sam uz nju odrastao, uskoro mogao otići i da će ona ostati sama u dijelu kuće u kojem je stanovala. Mojoj materi je, kao i Babi, bilo žao što ću otići od kuće, ali je ona podržavala moju odluku da idem u Beograd jer je znala koliko velika je bila ta moja želja.
Kad je Baba vidjela da nema izgleda da moj otac promijeni svoju odluku, potegla je za, po njenom mišljenju najjačim argumentom – vjeronazorskim. Rekla je da ću se ja tamo u tom bijelom dunjaluku promijeniti da ću oženiti nevjerku, da njezina praunučad (moja buduća djeca) neće znati ni Fatihu joj proučiti na mezaru. Svašta je Baba još govorila; pominjala je nekog našeg daljnjeg rođaka koji je prije više od deset godina otišao u Beograd da studira medicinu i nikad se više nije vratio; upoznao je djevojku iz unutrašnjosti Srbije, oženio se i ostao da živi u Beogradu.
“Šta ću mati kad on samo tu školu hoće, neće ništa drugo, a te škole nema u Sarajevu,” pravdajući se nastavljao bi otac.
To je bilo tačno, samo sam to htio, Saobraćajni fakultet, ništa drugo. Alternativa je bila da se te jeseni prijavim za odlazak na odsluženje obaveznog vojnog roka u Jugoslovenskoj narodnoj armiji – JNA i možda nekad kasnije se upišem na neki fakultet. Moj otac je znao da u tom slučaju od mog fakulteta ne bi bilo ništa, a nije želio da prekinem školovanje koje mi je do tada dosta dobro išlo.
Bližio se dan mog odlaska u Beograd i naši rođaci i prijatelji su dolazili u našu kuću u znak podrške i mog ispraćaja. Jedne prilike slučajno sam se našao u susjednom dvorištu iza visoke ograde u trenutku kada je jedna grupa muškaraca i žena, tih naših rođaka i prijatelja, odlazila od naše kuće nakon posjete. Oni mene nisu mogli vidjeti, a nisam ni ja njih, ali sam jasno mogao čuti glas našeg rođaka Muharema koji je govorio kroz nos, uvijek i u svakom društvu bio najglasniji, vodio glavnu riječ:
“Neka momak ide, neka vidi svijeta, dobro je to. Samo, bojim se da ne bude po onoj narodnoj ‘Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba.’”
Nikad ranije nisam čuo tu izreku, ali sam shvatio da bi to trebalo značiti da bi se moglo desiti da ja protraćim vrijeme u Beogradu i vratim se kući kakav sam i otišao, ništa pametniji, ništa obrazovaniji, bez diplome inženjera.
Tako sam ja otišao u Beograd ispraćen brigama i različitim strahovima različitih ljudi, ali sam najviše razmišljao o strahovima i brigama ljudi koje najviše volim: otac se bojao da se kojim slučajem vratim isti, a mati i Baba su se bojale da se vratim drukčiji ili ne daj Bože da se nikako ne vratim. Priznajem da ja u to vrijeme nisam ozbiljno shvatao njihove strahove, te im nisam pridavao veliki značaj. Uostalom, šta mene briga za tog nekog Martina, ja ne idem u Zagreb, ja idem u Beograd, ironično sam mislio sam za sebe.
Smjestio sam se na Novom Beogradu u Studentskom gradu kojeg su svi zvali Studenjak. To je ustvari univerzitetski kamp koji je bio podijeljen u četiri bloka, a svaki blok je imao podblokove ili krila kako su se već zvali. Blokovi i krila činili su oblik slova “L “, a između drugog i trećeg bloka nalazila se okrugla zgrada u kojoj je bila studentska menza i koja je po svojoj lokacji i svom obliku predstavljala Sunce univerzuma zvanog Studenjak oko kojeg se sve vrtilo: tokom sedmice tu se spremala i servirala hrana za nekoliko hiljada studenata, a vikendom i praznicima tu su se održavale zabave i igranke. Kad sam platio mjesečnu stanarinu za dom, kupio bonove za ručak i večeru (doručak u menzi nije postojao) za mjesec dana i kupio mjesečnu kartu gradskog prevoza ostalo mi je toliko novca da sam mislio da će će mi novac koji mi je otac dao kad sam pošao u Beograd biti sasvim dovoljan da živim bezbrižno. Prevario sam se.
Već dvadesetpetog dana tog prvog mjeseca boravka u Beogradu ostao sam bez novca i čekajući početak narednog mjeseca svakodnevno sam u povratka sa fakulteta svraćao u glavnu poštu koja se nalazila u istoj ulici u kojoj je bio i fakultet (Takovska ulica) da provjerim da me slučajno otac nije iznenadio prijevremenom novčanom pošiljkom. Iako pošiljke nije bilo ni sljedećeg dana, ja nisam gubio nadu te bih ponovo narednog dana svraćao na poštu da provjerim, a službenica na šalteru bi mi još dok bih se približavao šalteru klimanjem glavom davala do znanja da nema ništa. Tih dana sam se nekako snalazio, nekad bih ispred studentske menze prodao svoj bon za večeru nekom od radnika koji su uvijek pred menzom čekali takvu priliku, a nekad bih pozajmio nešto novca od cimera. Zbog te moje besparice nisam postao razočaran i malodušan nego sam razmišljao kako da dođem do novca koji mi je trebao, a da ne tražim od oca. Znao sam da od njega ne mogu više očekivati jer su njih četvero, on, mati, sestra i brat živjeli od iste količine novca koji su meni slali – pola očeve plate meni, pola njima. Odlučio sam da potražim neki posao i da počnem raditi. Znao sam da bi moj otac bio protiv toga jer bi se bojao da ne zapostavim školu, ali sam sebe ohrabrivao razmišljanjem da oni u Kaknju ne moraju ni znati šta ja radim u Beogradu.
Jednog hladnog novembarskog predvečerja, sjećam se bio je četvrtak, vraćao sam se sa fakulteta i išao prema autobuskom stajalištu na Zelenom vencu. Ledena beogradska košava se probijala kroz moju, za te vremenske prilike, neprikladnu odjeću, dosezala do kostiju i ledila im srž kostiju. Na najvećoj raskrsnici u srcu Beograda, uvijek punoj vozila i pješaka, ispred stepeništa koje vodi u podzemni pješački prolaz ugledao sam prodavača novina koji mi se učinio poznat.
Kad sam se približio vidio sam da je to Goran moj cimer iz Valjeva kojeg smo, moj drugi cimer Zoran iz Kosjerića, i ja zvali Vampir zbog njegovog svakodnevnog veoma ranog buđenja, ustajanja, spremanja i odlaska nekud. Nikad ga nismo viđali na fakultetu, a nikad nismo ni saznali gdje je Goran odlazio. Govorio je da ide kod rođaka, vraćao bi se vrlo kasno u veče, obično pred spavanje. Od Gorana sam saznao da sedmični magazin Student, kojeg on sada tu na Terazijama prodaje, traži veći broj kolportera. Goran je primijetio da ga čudno gledam i onda se raspričao, što inače njemu nije bilo svojstveno. On je bio jedan od onih čija je riječ bila dukat, ali to veče, na moje veliko iznenađenje, dukati su, zajedno sa parom, u bujici izlazili iz Goranovih usta dok je, pomalo se praveći važan, govorio o prodaji novina kao zanimanju. Govorio je kao da drži predavanje, sa izraženim, a meni interesantnim, melodičnom i izgovorom. Volio sam slušati Goranov specifično šušnjasti ekavski izgovor:
“Kolporter ti je bre, reč francuskog porekla i u prevodu ta reč znači ulični prodavač, raznosač, novina. Prodaja novina je u većini slučajeva dopunsko zanimanje koje često prihvataju studenti i mladi ljudi bez posla koji zarađuju za život prodajući najnovija izdanja dnevnih novina ili sedmičnih magazina prolaznicima na ulici i ljudima koji sede u kafanama i restoranima.
Kolporteri su ti dakle prodavači koji idu za kupcima. U 16- tom veku kolporteri su pomagali u širenju reformacija, a u 18-tom veku u rasprostiranju slobodnoumnih ideja po celoj Evropi. U 19. veku u Americi se počela koristiti reč “peddler” za prodavače “od vrata do vrata” uglavnom knjiga sa religioznom tematikom.”
Redakcija magazina Student nije bila daleko od mjesta gdje sam sreo Gorana i ja sam odmah otišao da se prijavim. Pošto je bio četvrtak, novi broj magazina je upravo izašao iz štampe i ja sam odmah dobio posao. Preuzeo sam paket od pet stotina primjeraka novina koje su mirisale na svježu štampu. Bile su to novine studenata beogradskog univerziteta koje su bile vrlo popularne zbog svojih kritičarskih, provokativnih i originalnih sadržaja kreiranih negdje u vrhovima naučne i političke elite, a razrađivanih u opzicionom komunističkom podzemlju. Novine su se rado čitale, ne samo u studentskim krugovima nego i u građanstvu, a posebno u intelektualnoj eliti Beograda. Buđenje studenskog pokreta otpora širom Evrope nije zaobišlo ni prostor tadašnje
Jugoslavije tako da su 1968. godine, samo godinu dana prije mog upisa na fakultet, studenti beogradskog univerziteta organizovali najveće demonstracije nakon Drugog svjetskog rata. Bila je to silovita pobuna sa vizijom o boljem i pravednijem svijetu koja je imala bezrezervnu podršku širokih slojeva građanstva što je uticalo na porast interesa javnosti za stanje na univerzitetu i za studentsku štampu. U štampariji Studenta uprtio sam veliki paket novina i tramvajem sam otišao na Voždovac gdje se nalazila moja prva zadata prodajna lokacija. Tu udaljenu lokaciju sam dobio zato što sam bio početnik u tom poslu, druge atraktivnije lokacije kao što su Terazije, Knez Mihajlova, London, Slavija i druge dobijali su momci koji su već duže radili, koji su bili iskusniji.
Jedan od tih momaka bio je i moj cimer Goran, a da ja o tome, do večeras, pojma nisam imao. Na mojoj zadatoj lokaciji morao sam ostati do deset sati, a nakon toga mogao sam ići prodavati novine gdje god sam htio, ali samo pod uslovom da na toj lokaciji nema nekog drugog kolportera. Na Voždovcu sam do deset sati prodao samo stotinjak primjeraka i onda sam se vratio u centar grada na Terazije. Tu nikog od prodavača Studenta nije bilo, momci zaduženi za tu lokaciju, uključujući i mog cimera Gorana, su već bili otišli. Ovdje je prodaja išla mnogo bolje tako da sam vrlo brzo ispred stepeništa koje vodi za podzemni pješački prolaz prodao više od dvjesto primjeraka. Bilo je blizu ponoći i sve hladnije tako da se broj prolaznika smanjivao.
Na drugoj strani od mjesta gdje sam stajao, preko puta raskrsnice, nalazili su se hoteli Moskva i Balkan. Odlučio sam da pokušam u hotelskim restoranima prodati preostale primjerke novina. Sjetio sam se Goranovih riječi Kolpoteri su ti prodavači koji idu za kupcima. Krenuo sam prema hotelu Moskva koji je osvijetljen raznobojnim svjetlima, blistao i dominirao nad okolinom. Bio je to jedan od najluksuznijih hotela u to vrijeme u Beogradu. Na ulazu u hotelsku kafanu zaustavio me uniformisani hotelski službenik i pitao gdje sam krenuo. Objasnio sam mu i on mi je dozvolio da uđem rekavši:
“Požuri, imaš deset minuta.”
Unutra je bilo ugodno toplo. U jednom dijelu je bila kafana, a u drugom restoran u kojem se održavao nekakav bal. Atmosfera u restoranu je bila klasično ozbiljna. Muzika uživo je svirala Čajkovskog, dame u raznobojnim haljinama i sa modernim frizurama su sjedile, jele pile i plesale sa muškarcima u crnim i tamnoplavim odijelima i raznobojnim leptir mašnama. Taj prizor me je podsjetio na scenu iz filma Doktor Živago kojeg sam upravo tih dana gledao. U toj sceni Juri Živago (Omar Šarif) prvi put vidi Laru Antipovu (Džuli Kristi) na božičnom balu u jednom hotelu u predrevolucionarnoj Moskvi u ambijentu sličnom ovom ovdje. Kasnije između njih dvoje se rodila velika, nesretna ljubav. U restoranu i kafani sam za manje od deset minuta prodao sve preostale primjerke novina. Niko nije tražio kusur, mnogi su kupovali i po dva primjerka, a mnogi su ostali bez novina jer ih više nisam imao. Nešto malo prije ponoći na Zelenom vencu sam uhvatio posljednji autobus za Studentski grad.
Sutradan predveče bio sam ponovo u štampariji Studenta. Šef za distribuciju novina nije mogao vjerovati da sam na Voždovcu prodao svih pet stotina primjeraka novina. Dao mi je još toliko i rekao da je sada moja lokacija kod hotela Slavija. To veče i sutradan prodao sam i taj tiraž. Moje napredovanje u službi išlo je neočekivanom brzinom. Sedmicu kasnije moja prodajna lokacija je bila ispred robne kuće Beograd u Knez Mihajlovoj ulici. Ovo je za mene bila najbolja lokacija jer je tu zbog robne kuće dolazilo najviše svijeta, a u blizini je bio Obilićev venac i hotel Mažestik gdje su se skupljali pisci, novinari, profesori umjetnici i razne vrste beogradskih boema, stvarnih i umišljenih. Osim toga, tu sam mogao stajati u blizini ulaza u robnu kuću koji je bio natkriven i iz čijeg je rešetkastog plafona strujao topli zrak. Jednog popodneva sam sa novim paketom novina došao na tu lokaciju. Bio je kraj radnog vremena, ljudi su izlazili sa posla i bilo je vrlo prometno. Samo što sam raspakovao paket i počeo prodavati novine neko me iza leđa uhvatio za ruku i ja sam čuo poznati glas kroz nos:
“Gdje si rođak?”
Okrenuo sam se i ugledao mog rođaka Muharema, kojem sam, onako samo za strogo internu svoju upotrebu dao nadimak Martin, zbog one njegove primjedbe kako bi se moj odlazak u školu Beograd mogao završiti. Muharem je po godinama bio vršnjak moga oca. Bio je istaknuti komunistički partijski funkcioner u Kaknju i finansijski direktor tadašnje zemljoradničke zadruge. Rekao mi je da je u Beograd došao službeno na neki sastanak, da je završio posao zbog kojeg je došao i da se večeras vraća nazad, kući u Kakanj. Ponudio mi je da odemo zajedno u restoran na ručak. Zahvalio sam se Muharemu rekavši da sam tek došao ovdje, da ću izgubiti ovo mjesto ako ga napustim, a osim toga upravo sam raspakovao veliki paket novina pa bi mi bilo teško i neprikladno nositi toliku količinu raspakovanih novina po restoranima. Ostao je Muharem sa mnom još nekoliko minuta, raspitivao se kako mi ide škola i onda otišao.
Posao prodaje Studenta je išao odlično te je list štampan u tada nevjerovatnih dvadeset, pa čak i dvadeset pet hiljada primjeraka. Svakog utorka sam dobijao platu za prethodnu sedmicu i vrlo brzo sam popravio svoje finansijsko stanje. Tada sam kupio sebi novu modernu garderobu, dugi zimski, tada moderan, maksi kaput (tako se zvao), džemper, kožnu tašnu-aktovku, cipele i još mnogo što-šta. Kupovao sam i knjige kojim sam hranio svoju znatiželju, a sa dvije male crvene knjižice sam branio svoj opstanak i egzistenciju u Beogradu. Jedna od tih knjižica je bio indeks (upisnica) na osnovu koje sam imao status redovnog studenta, a druga knjižica je bila štedna knjižica koju sam otvorio kod Poštanske štedionice jer sam i pored svih neophodnih izdataka mogao i uštedjeti. Bila je to moja prva štedna knjižica u životu.
Kad sam za novogodišnje praznike otišao kući u Kakanj svima u našoj kući sam kupio poklone, majci, ocu, Babi, sestri, bratu. Moji roditelji i Baba su bili iznenađeni kad su me vidjeli kako sam lijepo obučen i poklone koje sam im donio. Istovremeno su bili i zabrinuti jer su pomislili da sam možda uradio nešto neprimjereno ili nezakonito i tako došao do novca, ali me prvih dana po mom dolasku niko ništa o tome nije pitao. Jednog dana, Baba i ja smo ostali sami u kući, ona je napravila kafu i pozvala me da sjednem pored nje i da razgovaramo. Posle kraćeg opšteg razgovora, Baba je prešla na konkretnu stvar. Rekla je:
“Čujem da si u školi prop’o i da sada tamo u Beogradu prodaješ novine, a ne ideš u školu. Je li to istina?”, počela je Baba.
“Nije istina da sam prop’o i da ne idem u školu, a istina je da prodajem nevine. A kako ti to znaš?” odgovorio sam i ujedno pitao.
“Ne znam samo ja, zna cijelo selo. Priča se,” rekla je Baba.
Baba nije htjela da mi kaže ko to po selu priča, ali i bez toga meni nije bilo teško da zasluge za to pripišem mom rođaku kojem sam dao nadimak Martin. Baba je rekla da će ona govoriti sa mojim ocem da mi svaki mjesec šalje više novca, a da će i ona odvojiti od svoje penzije i slati meni samo da to više ne radim. Rekao sam Babi da nema potrebe da mi ona šalje novac i zamolio sam je da ne govori ocu ništa, a ja sam joj zauzvrat obećao da neću prodavati novine.
Vratio sam se u Beograd, nastavio učiti i prodavati Student. Svaki put kad sam prodavao u Knez Mihajlovoj ulici pogledao sam okolo hoće li se opet ukazati neki rođak koji će u Kakanj odnijeti haber o skorom povratku Martina ili nekoga sa sličnim ili nekim drugim nadimkom. Student sam prodavao još nekoliko mjeseci, a onda sam sa mojim cimerom Zoranom iz Kosjerića počeo raditi u zlatarsko-sahadžijskoj radnji, vlasništvo njegovog ujaka, na Zelenom vencu u prometnom prolazu koji spaja Balkansku i Prizrensku ulicu.
O AUTORU
Mirsad Kulović je rođen u Doboju kod Kaknja, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu je završio u Kaknju, a Srednju tehničku školu u Sarajevu. Završio je Saobraćajni fakultet u Beogradu, magistrirao u Zagrebu, a doktorirao u Sarajevu. Bio je profesor na Saobraćajnim fakultetima u Sarajevu, Kukvilu (SAD), Travniku i Banja Luci. Piše i objavljuje kratke priče i eseje. Njegova priča “Trodnevni službeni put” na egleskom jeziku (Three-Day Business Trip) dobila je treću nagradu na konkursu za istinitu priču od strane A Comunity of Tennessee Writers, Readers & Passerby 2020. Živi u Našvilu, država Tenesi.
