Svi oni koji žive iza ili ispod mjesta koje se nekada zvalo samo Greben, a danas Kamenolom Greben, sjećat će se predivnog izletišta na njegovom vrhu s kojeg se pružao nevjerovatan pogled na Kakanj i okolna brda. Preko njega je vodio i put za Kukaču, odakle se crpio ćumur iz divljih jama, koji je i hranio izagrijavao porodice, ali i brala najukusnija kupina iz grmovanja kuća nakon miniranja kamenoloma, mogu traume liječiti na nekoliko lokacija u Kaknju. A onda opet čekati novo „rastresanje“ i podrhtavanje u svojim kućama.
U aprilu prošle godine gledali smo snimak zatrpavanja rijeke Bijele zbog miniranja u kamenolomu. Početkom jeseni smo svjedočili kako nepropisan rad kamenoloma odnosi ljudva oko tih jama. U vrijeme ramazana, djeca su pred iftar izlazila na Greben, da vide kandilje na okolnim džamijama, a onda trčala niz strmo brdo glasno uzvikujući „iftar“, sve se takmičeći ko će glasnije i ko će prije. Za 1.maj na Grebenu bi se razapeo poneki šator, za konak nakon sijela, ali i da se posmatraju suprotna brda, Lisine, na kojima su se redovno spaljivale gume. One prvomajske. Dobro, spaljivanje guma i ćumur i nisu baš highlight ove priče. Na Grebenu je bilo najljepše igralište moje generacije, i generacijama prije moje , najljepše prirodno izletište u blizini grada, najromantičnije mjesto za zaljubljene i najugodnije mjesto za uživati u samoći u predvečerje.
Rat nas je spriječio da prošetamo Grebenom, jer si bio laka meta onima koji za godine mete tada nisu marili. Igra, sijela i šetnja na ovom mjestu naglo su, na par godina, prekinuti. Davno je prošao rat, a mi nismo bili ni svjesni da je u miru sam Greben postao laka meta onima kojima je novac, čini mi se, uvijek bio ispred života i sigurnosti mještana u njegovoj blizini.
Ovih dana ponovo je, po ko zna koji put, aktualizirana priča oko kamenoloma Greben. Nema tu više proplanka, brda, puta za Kukaču. Samo provalija iz koje kapitalističke hijene crpe resurse koje su, kako kažu, od „društvenog značaja“. Ta provalija se zadnjih godina tako brzo širila, da nismo stigli ni vidjeti kako se naglo približila našim kućama i našim životima. I to miniranjem u miru. Načudila bi se Evropa,koja nam je poslala koncesionare našeg Grebena, koliko blizu kuća u kojoj su djeca, izvođači radova vrše miniranje zarad profita.
Priča o kamenolomu počinje još 1978. godine, kada su mještani, žrtve tadašnjeg sistema, natjerani da „prodaju“ svoju zemljusadašnjim vlasnicima za „litar ulja po kvadratu“ očevine. Tada se obećavalo da je dobar dio „otkupljene“ zemlje samo zaštitni pojas i da se nikako ne može dovesti u pitanje niti vodovod koji prolazi kroz te njive, niti će se kamen eksploatisati blizu kuća. Vlasnici prodatih parcela odavno nisu među živima, ostali su njihovi sinovi i unučad da, 50 godina kasnije, brane svoje avlije od bahatih vlasnika i koncesionara ovog zemljišta.
Igralište na Grebenu zamijenili su nam igralištima u zagađenom centru Kaknja. Takonam djeca nakon stresa i panike od podrhtaske žrtve i imovinu ljudi u Jablanici. Mjesecima poslije, tužilaštva „češljaju“ dokumente I traže odgovorne za neodgovornost i nemar u ovim kamenolomima. Nekoliko se puta u zadnjih 30 godina pokretalo pitanje zakonitosti rada kamenoloma Greben, firme u stečaju koja izvodi radove ovdje i firme koja vrši miniranje. Vanredne sjednice Općinskogvijeća, fotografije raspuknutih kuća, svjedočenja mještana kako trpe strah dok se tresu kuće u toku miniranja, svjedočenje stručnjaka da se eksploatisanje vrši na području ispod kojeg prolaze tuneli starih rudarskih jama što povećava rizik od katastrofe, buka i prašina dok se radi mašinama čije kašike u prirodnoj veličini vidimo s prozora, nisu uvjerile stečajnog upravnika propale firme da se eksploatacija ne smije vršiti miniranjem, ali i da je eksploatacija u ovoj fazi vrlo rizična po imovinu mještana. Čekat ćemo sudbinu Bijele i Jablanice da neko počne„češljati“ sve ove dokaze?
Miniranje kao iskopna metoda zabranjeno je još 2007. godine, ali je Kantonalno ministarstvo privrede, prema Dopunskom rudarskom projektu, u „tihom modu“ izdalo Rješenje po kojem je dozvoljeno miniranje radi rastresanja, pri tome ne uvažavajući ranije sudske presude u korist mještana, proteste mještana I procjene štete na objektima. Mještani su odavno izgubili povjerenje u dobre namjere vlasnika, koncesionara, inspektore i ministarstava koja vedre i oblače u ovoj priči. Mještani također, puni razumijevanja prema sugrađanima koji rade u ovim firmama i svjesni složenosti problema, ne traže zatvaranje kamenoloma, nego garanciju da će se eksploatacija vršiti sigurno bez miniranja, da neće ugrožavati njihovu imovinu i živote, i da se konačno odrede granice eksploatacije, koje su ionako odavno pređene.
Ne želim biti majka koja će pod ruševinom kuće, nastale nesavjesnim eksploatisanjem kamenoloma, tražiti svoje dijete, zbog nečije gladi za profitom pod paravanom „društvenog značaja“. Znam da to ne želi biti nijedna majka u naselju kojem ozbiljno prijeti sudbina Jablanice. Zato će se ova borba za pravu društvenu korist nastaviti. Jer koncesionari i vlasnici kamenoloma moraju znati da je jedina društvena korist život svakog djeteta i svakog čovjeka, a ne njihov lični interes i profit.
Preneseno: Kakanjske novine broj 493, 15.01.2025. godine
